Kad san postane stvarnost. Tako bi se najkraće mogla opisati priča Sonje Kapun članice AK Perpetuum Mobile koja je postigla rijedak pothvat u hrvatskom rekreativnom trčanju. Postoji posebna medalja koju sanja svaki maratonac – Abbott Six Star medalja. Da bi je osvojili, potrebno je završiti šest najpoznatijih svjetskih maratona: Berlin, London, Boston, Chicago, New York i Tokyo.

Doktorica Sonja Kapun to je i učinila. I tim pothvatom postala jedna od šest žena iz Hrvatske koja je završila svih šest World Marathon Majors – najprestižniju maratonsku seriju na svijetu. Odlučna, predana i nepokolebljiva – ovu je inspirativnu sportašicu život u trčanju dočekao u pedesetima, a danas je ambasadorica snage volje i duha. U AK Perpetuum Mobile je od 2017. godine. U klubu se pripremala na treninzima snage, dok je trkačku pripremu za maratone odrađivala samostalno.

Povodom ovog velikog sportskog uspjeha, donosimo vam iskren, motivirajući i ekskluzivni razgovor s njom.

Sonja Kapun je liječnica s bogatim međunarodnim iskustvom. Specijalizirana je za internu medicinu i nefrologiju. Osim toga, ona je i strastvena trkačica. Kretanje joj je prirodno, baš kao i pomaganje ljudima. Njezin profesionalni i osobni put odražava posvećenost zdravlju, znanju i stalnom napretku – kako vlastitom, tako i onome njezinih pacijenata i kolega.

Nakon što sam istrčala 2017.godine zagrebački polumaraton i polumaraton u Veroni s AK Perpetuum Mobile, prijatelj mi je predložio da mu se pridružim putovanju u Atenu 2018.godine na njegov drugi Atenski maraton. Isprva nisam bila sigurna mogu li to. Onda mi je preporučio da pročitam knjigu Harukija Murakamija. Knjiga se zove ‘O čemu govorim kad govorim o trčanju’. Murakami je maratonac i pisac. Nakon što sam pročitala knjigu, bila sam potpuno motivirana i odlučila otići s njim. Simbolički je bilo posebno trčati svoj prvi maraton na mjestu gdje je prvi maraton ikad i otrčan. Te 2018. godine. započela je moja maratonska priča.

Osjećam se ponosno, ispunjeno i duboko zahvalno. Ovo nije bio samo sportski cilj, već životni projekt. Kada sam krenula s trčanjem 2017. godine, nisam mogla ni zamisliti da ću jednog dana stajati s medaljom svih šest velikih svjetskih maratona. Ovaj uspjeh je dokaz da godine nisu prepreka, već često upravo vjetar u leđa. Upornost, disciplina i ljubav prema trčanju – to su alati koji mijenjaju živote. Meni su promijenili moj.

Vidjela sam sliku Six Star medalje i pomislila: ‘Zašto ne ja?’ Već sam bila zaljubljena u trčanje. Ovaj izazov spojio je sve što volim – sport, putovanja i osobni rast. Bila je to ljubav na prvi pogled.

New York, bez razmišljanja. Energija tog grada na dan maratona je čista magija. Svaka četvrt ima svoj karakter, a ljudi – više od milijun njih – stoje uz stazu, viču tvoje ime, bodre te kao da si njihov. Djeca ti pružaju ruku za ‘high five’, bendovi sviraju na svakom koraku, atmosfera je euforična. Osjećaj je kao da cijeli grad trči s tobom. Tamo sam prvi put osjetila što znači biti dio globalne trkačke obitelji. Taj doživljaj ostaje s tobom zauvijek.

Rad na snazi bio je ključan. Bez snage nema stabilnosti, a bez stabilnosti nema dugoročnog trčanja. Treninzi snage koje sam radila u klubu pomogli su mi da izbjegnem ozljede, očuvam formu i da moje tijelo može podnijeti sve te kilometre. Osjećala sam se spremnije, sigurnije i mentalno snažnije.

Sve je bilo stvar dobre organizacije i slušanja tijela. Treninge snage radila sam dva puta tjedno, a ostale dane sam posvetila trčanju. Uvijek sam pazila da imam dovoljno oporavka i da ni snaga ni trčanje ne trpe. Ključ je bio u dosljednosti i fleksibilnosti – znati kada treba stati, kad treba prilagoditi i kad treba gurati.

Standardno 16 tjedana, ali zapravo – pripreme nikad ne prestaju. Svaka utrka ima svoje specifičnosti, bilo da je riječ o vremenskim uvjetima, nadmorskoj visini ili vrsti podloge. Tijelo mora stalno biti u pokretu, u balansu. Održavanje forme između maratona jednako je važno kao i same pripreme.

Nema spektakla – samo dosljednost. Dobar san, zdrava prehrana, hidracija, redovit oporavak. Naučila sam slušati svoje tijelo. A najvažniji ‘recept’ bio je mentalni – podrška obitelji i prijatelja. Njihova vjera u mene bila je ključna.

Pripreme za London bile su posebno izazovne. Imala sam ozbiljne bolove u leđima, išla sam na fizikalnu terapiju četiri tjedna i dugo nisam znala hoću li uopće moći trčati. Taj period bio je ispunjen neizvjesnošću, ali i velikom unutarnjom borbom. Uspjela sam – zahvaljujući stručnjacima, strpljenju i prilagodbi. Naučila sam tada koliko je važno slušati svoje tijelo.

Trčala sam 4–5 puta tjedno. Uključivala sam duga trčanja vikendom, tempo treninge, intervale i lagana trčanja tijekom tjedna. Mjesečno bih pretrčala između 160 i 220 kilometara, ovisno o fazi priprema. Svaki trening imao je svoju svrhu – građenje izdržljivosti, brzine, oporavka…

Motivirala me vizija – završiti svih šest. Svaki maraton bio je novo putovanje, nova zemlja, nova priča. A nakon svake utrke osjećaj ponosa bio je snaga za dalje. Osim toga, volim izazove. Trčanje me stalno učilo nečemu novom, i o tijelu, i o glavi.

Zasad nije. Bila sam fokusirana na ovih šest i želim uživati u tom ostvarenju. Možda jednog dana – ali trenutačno nemam tu potrebu. Važno mi je da trčim iz radosti, ne iz obaveze.

Ne. Za mene je Abbott Six bio osobni Mount Everest. Ne jurim za kvantitetom – biram ono što ima smisla za mene. Kad me neka utrka zaintrigira, onda je to prava.

5 km: 25:00, 10 km: 55:06, polumaraton: 1:56:25, maraton: 4:07:38. Svaka ta brojka nosi svoju priču, trud i učenje. I na sve sam jako ponosna.

Iskreno, nemam neku urnebesnu. Velike utrke su precizno organizirane, malo je prostora za improvizaciju. Sve je isplanirano: prehrana, odmor, kretanje… I to mi je zapravo godilo – osjećala sam se sigurno i spremno.

Ulazak u Central Park u New Yorku. Zastave više od 70 zemalja vijore se, trkači iz cijelog svijeta oko tebe… a onda vidiš hrvatsku zastavu. Suze, ponos, srce ti lupa. Taj trenutak ne možeš zaboraviti.

Nemam konkretan plan. Sad želim zastati i uživati. Ali trčanje ostaje – ono je moj način života. I vjerujem da će novi izazov sam pronaći mene.

Najteža priprema bila je za prvi maraton, jer ne znaš što te čeka. Na pripremama nikada ne istrčiš cijelih 42 kilometra, obično se za pripremu trči najviše 35 km. Ne znaš kako ćeš doći do kraja jer nemaš pojma što se događa u tijelu nakon 35. kilometra. Pripremala sam se po 16-tjednom programu, koji je bio dovoljno izazovan, ali i koristan za prvi maraton.

Za mene, nema krize ako sam mentalno posložena. Ako se unaprijed pripremiš za utrku, onda samo trčiš i nema mjesta za krizu. Iako trčiš sam, energija trkača oko tebe i publike te nosi. Svi te bodre i čini se kao da te poznaju, ta energija te vodi prema cilju. Naravno, ako se pojave zdravstveni problemi poput grčeva ili mučnine, tada dolazi kriza, ali ako je sve u redu, to je samo još jedna utrka.

Da, planiran ritam za svakih 10 km i zadnjih 5 km trčim u maksimalnom tempu. No, strategija nije samo u tempu. Važno je i odmarati, hidratizirati se, imati kvalitetan san i dobru prehranu.

Ulazak na velike svjetske maratone je lakši za starije trkače nego za mlađe. Za svaki od šest maratona potreban je osobni rezultat. Taj rezultat se rangira po starosnim kategorijama. Najteže je bilo dobiti ulaznicu za maraton u Tokiju, jer je to, brojčano, maraton s najmanje trkača, s oko 38.000 trkača. Prednost imaju Japanci, a zatim stranci. Za Tokijo moraš imati izuzetno dobar rezultat pa sam ulazak na maraton dobila preko agencije. Lakše je istrčati rezultat za ulazak na maraton u Bostonu ili Chicagu.

To je osoba koja trči jer voli. Ne zbog rezultata, medalja ili priznanja – već zbog osjećaja slobode, zdravlja i mira koji trčanje donosi. Kvalitetan trkač zna da je najvažnija utrka – ona sa samim sobom.

Samo bih rekla: ‘Možeš ti to.’ I bila bih u pravu.

Znači – ostvariti san i dokazati sebi da je sve moguće. Nikad nije kasno. Granice postoje samo u glavi.

Cilj mora biti tvoj. Ne onaj koji ti društvo ili drugi nameću. Kad znaš što želiš i zašto, onda se prepreke pretvaraju u stepenice. I da – nemoj čekati savršen trenutak. Počni sada. Korak po korak.

Sonja ne inspirira samo kao liječnica, već i kao osoba koja svakodnevno živi vrijednosti kojima se vodi – posvećenost zdravlju, disciplini i strasti prema trčanju. Njezin put pokazuje da se vrhunska stručnost i aktivan život mogu nadopunjavati, a ne isključivati. Ova nevjerojatna žena svojim je primjerom pokazala da su najvažniji maratoni oni koje trčimo srcem. Trčanjem pomiče vlastite granice, a svojim radom i stavom potiče druge da učine isto – bilo na stazi, bilo u životu.

Hvala joj što je ambasadorica našeg kluba i nadahnuće svima koji vjeruju da su veliki ciljevi ostvarivi. Čestitamo na ovom iznimnom uspjehu i veselimo se svim budućim trkama i pričama koje tek dolaze.