Protekli vikend nismo samo trčali – živjeli smo svaki korak. Disali smo punim plućima, slavili snagu zajedništva, odvažnosti i ljubavi prema trčanju. U petak, 11. travnja, naša trkačka obitelj zaputila se prema istoku, prema srcu Slavonije – prema Osijeku. S pjesmom na usnama i osmijehom u očima, znali smo da nas čeka nešto posebno. I nismo pogriješili.

Naša prva stanica bio je razgled Osijeka s vodičem. Kroz priče koje su odzvanjale ulicama Tvrđe, otkrivali smo grad koji su Slaveni nazvali Osijek – mjesto gdje voda jenjava, a život cvjeta. Saznali smo da Osijek ima čak 17 parkova, što ga čini najzelenijim gradom Hrvatske. Svaka ta zelena oaza postala je scena koraka koje smo istrčali.

Nakon razgleda, uputili smo se prema Eseker centru po startne brojeve – onaj trenutak kad stvarnost poprima oblik i utrka postaje opipljiva. A zatim, zasluženi ručak, druženje i iščekivanje. U zraku se osjećala posebna vibracija – jer ovo nije bilo samo putovanje, ovo je bila priča s dušom.

Smještaj nas je odveo u Vukovar, a trkački koraci u Osijek – dva grada, dvije emocije, jedno iskustvo. Vukovar nas je podsjetio na snagu i dostojanstvo, a Osijek na ljepotu kretanja života. U svakom kilometru osjećali smo više od umora – osjećali smo zahvalnost što smo tu. Dva grada, jedna priča. Slavonska. Trkačka. Srčana.

Start utrke… teško je to opisati riječima. Taj trenutak kad se zrak zatrese od uzbuđenja, kad osjetiš kako ti srce kuca jače od bubnjeva s pozornice, a svaki mišić čeka znak da krene. Tada nisi više samo trkač. Tada si dio nečeg većeg. Kad osjetiš kako ti srce kuca u ritmu koraka oko tebe.

Trčati rame uz rame s ekipom s kojom treniraš mjesecima – to je čista čarolija. Zajedno treniramo, zajedno rušimo rekorde, zajedno dijelimo znoj, suze i smijeh. I ovaj put – zajedno smo slavili.

Naša ekipa brojala je četiri snažne polumaratonke i čak 10 štafetnih timova – svatko sa svojom pričom, svatko sa svojom borbom. Štafete su bile raspoređene 7 kilometara po članu, i zajedno smo pretrčali cijeli Osijek –  to je bio najljepši način da doživimo grad.

Na svakom kilometru dočekivali smo jedni druge. Navijanje nije bilo samo podrška – bilo je gorivo. I kada je bilo teško, sjetili smo se zašto to radimo. Ne zbog medalja. Ne zbog rezultata. Nego zbog onog osjećaja kad pređeš cilj i znaš – dao si sve.

Jelena Hršak istrčala je svoj najbolji rezultat u disciplini polumaratona – 1:58, i tim nas je podvigom još jednom podsjetila što sve čovjek može kad vjeruje, kad ustraje i kad ima podršku.

Poseban razlog za slavlje dala nam je naša ženska štafetna ekipa Garavuše – Dijana Radmilović, Verica Dervoz i Renata Grgić – koje su utrku istrčale za 1 sat i 47 minuta, osvajajući brončanu medalju u kategoriji žena. Saznanje da su baš naše cure stale na postolje, s medaljama oko vrata i osmijehom koji sja, donijelo je neopisiv ponos cijelom klubu. Slavlje se nastavilo do kasno u noć, a euforija nas još uvijek drži.

Moramo spomenuti i čovjeka bez kojeg cijela ova priča ne bi imala ovakav sjaj. Naš glavni trener, Andrija Palička, vodi nas s istom energijom s kojom mi trčimo. Ulaže sebe u svakog od nas, vjeruje i kad sami posustanemo, gura nas kad mislimo da ne možemo više. Ova pobjeda je i njegova pobjeda. Njegov rad, predanost i vjera sada se pretaču u postolja, rekorde i sreću koju dijelimo.

Dragi naši – ovo je tek početak. Početak niza rezultata, slavnih trenutaka i trka koje život znače. Naše priče pišu se znojem, prijateljstvom i vjerom da možemo više.

Ova utrka bila je naša pobjeda. Pobjeda kluba, trenera koji nas vodi s vizijom i strpljenjem, svih onih koji dolaze na trening i kad je hladno, i kad je teško, i kad ne ide.

Naša priča nije završila u cilju. Ona tek počinje. Jer trčanje nije samo sport. Trčanje je način života. A mi smo – ekipa koja trči zajedno, raste zajedno i sanja velike snove.

Osijek, hvala ti. Vukovare, vidimo se opet. A vi koji ovo čitate – pridružite nam se. I vi možete biti dio ove priče. Javite se putem kontakt obrasca ili na mail info@ak-perpetuum-mobile.hr