Od škole trčanja do klupskog prijestolja
Da tenisice mogu govoriti, pričale bi priče duge poput maratona. Tako započinje i ova – priča o našoj prvoj klupskoj štafeti, posljednjem treningu u godini koji klub obilježava na poseban način. Štafeta i zajedničko druženje okupe nas sve, ispunjavaju prostoriju kluba smijehom i podrškom. Ove godine, prvi put, sudjelovale smo i mi – polaznice proljetne škole trčanja.
Sjećamo se uzbuđenja dok smo mjesecima prije ždrijebali ekipe. Da sve bude pravedno, ekipe su činila tri trkača iz različitih jakosnih grupa. Bile smo dio jednog od tih timova, iako nismo znale što očekivati. Na papiru, 2 kilometra izgledaju lako – što je to u usporedbi s našim standardnim treninzima od 10 ili čak 15 kilometara?
Ali u štafeti je drugačije. Tih 2000 metara nije samo izazov za tijelo, već i za srce. No, u stvarnosti, ta 2 km bila su veći izazov nego što smo mogle zamisliti. Jer nije riječ samo o dužini. U štafeti dajete sve – tempo, srce, energiju. Svaki metar nosi odgovornost prema timu i njegovom cilju.
Naš trener Andrija bio je uz nas od početka. Uz njegove riječi ohrabrenja, adrenalin je učinio svoje. Trčale smo najbrže što smo mogle, osjećajući svaki korak, svaki pogled ekipe koja vjeruje u nas. Znate da ne trčite samo za sebe – svaki korak nosi težinu povjerenja vašeg tima, težinu onih koji vas bodre sa strane i vjeruju u vas.
Trčali smo na poznatom Nasipu, gdje je svih 16 ekipa ostavilo svoje srce. Svaka ekipa vjerovala je u svoje trkače, ali u zraku se osjećala i zdrava konkurencija. Atmosfera je bila nevjerojatna – podrška, uzbuđenje, zajedništvo.
Dok smo trčale, osjećale smo podršku svog tima, ali i cijelog kluba. Svaki korak bio je teži nego što smo očekivale, završni sprint bio je trenutak koji nećemo zaboraviti. Na kraju utrke, osjećale smo se kao pobjednice, bez obzira na rezultat.
Polaznice škole trčanja klupske nade
Iako na postolju ima mjesta samo za tri tima, za nas su svi bili pobjednici. A kada smo saznale da su na postolju čak dvije školarke iz proljetne škole trčanja – jedna s broncom, druga sa srebrom – srce nam je bilo ispunjeno ponosom. Njihova pobjeda osjećala se kao naša – jer u ovom klubu uspjeh je uvijek zajednički.
Slavlje nakon štafete bilo je jednako posebno kao i sama utrka. U klupskim prostorijama čekala nas je gozba, smijeh i priče koje su trajale do kasnog poslijepodneva.
Svaki trenutak podsjetio nas je zašto volimo biti dio ovog kluba – ne zbog pobjeda, nego zbog osjećaja zajedništva, podrške i radosti zbog svakog pojedinačnog uspjeha. U našem klubu, svi su šampioni jer dijelimo jedni s drugima i pobjede i izazove. Jer ovdje, svaki član je važan, svaki korak vrijedan.
Trener Andrija, naš vjerni vodič, učinio nas je boljima nego što smo mislili da možemo biti. Zahvalnost prema njemu teško je opisati riječima. Njegova motivacija i vjerovanje u nas ne samo da nas pokreću, nego nas i zbližavaju.
Zahvaljujući njemu, tenisice nastavljaju pričati priče, a mi se već radujemo idućoj štafeti. Sada već gledamo prema naprijed. Proljeće nosi nove avanture, novu štafetu, možda čak i nove pobjede. Ali jedna stvar ostaje ista – tenisice će nastaviti pričati svoje priče. A mi ćemo uvijek pamtiti ovu – svoju prvu klupsku štafetu.