Učitavam...
Blog
  • Naslovnica
22
09
2014

Vlast@vica istrčala još jedan polumaraton!

Iz dnevnika jedne Tice Vlastavice…

Istrčala sam utrku, kako se sada čini, početka svog novog života… sa svima koji ste bili tamo i bodrili me, sa svima koje nosim u svome srcu i mislima, sa svima Vama koji aktivno pratite i „lajkate“ moje trkačke i ine aktivnosti. Podrška koju pružate je naprosto nemjerljiva riječima, ali srce jače tuče i osmijehom se kiti lice! Hvala Vam!

Nisam znala da ću uopće „nastupiti“, a kamoli da ću po povratku s godišnjeg odmora, bez dana odmora i poštenog sna (i hrane!), “bruised and battered”, istrčati svoj 4. polumaraton! Milane moj, prijatelju, kume i posvojeni brate, hvala Ti na vraškom „masterplanu“, na širokim plećima za utjehu i još većem srcu, vjeri i tihoj snazi koju nosiš, prisutnosti… Bez Tebe ne bih uspjela, sve ove godine, ali ni jučer! Hvala što postojiš i što si me pustio u svoj život i obavezno objasni Tari da „nije tata jadan“, samo da je pravih prijatelja malo! :0)

Želim zahvaliti i svim trenerima Adidas škole trčanja i AK Perpetuum mobile – na podršci i vođenju, pomoći i razumijevanju; nije bilo lako od grupe šarenih, nekoordiniranih početnika stvoriti i stvarati grupe fizički i mentalno ustrojenih trkača. Ponekad mi Vas je bilo i žao… „Jesmo stigli?“, „Koliko još imamo?“, “Koji je ovo tempo?”, “Kako izgledamo?”, “A, postura?”, „Idemo prebrzo!“, „Ne možemo disati!“, „Ovo nije bilo u programu treninga!“, „Vruće nam je!“, „Jako nam puše!“, „Jel’ to kiša?“, „Opet nisu pokosili Nasip!“, „’Ko su ovi plavi?“, „Trčat ćemo cijeli kilometar?“, „Bez stajanja?“, „Zašto mi nemamo šuškavce?“, „Jesmo gotovi? Ne? A, sad?“, „Nikola, možemo li preko mosta?“, „Denis, ŠUTI!“, „Neki ne prate ritam grupe!“, „Upiši im 1 u informativku!“, „Nedeljko nas pokušava lišiti života!“, “Kada će nam postati lagano?”, “Koliko još do ZG polumaratona?”, “Hoćemo li moći?”… Bilo je toga napretek, a Vi ste stoički izdržavali znajući da ćemo kad-tad postati Vaši partneri, kolege trkači, zaljubljenici u trčanje… prijatelji!

Ono što želim reći jest da je bilo teško i naporno, zahtijevalo je i zahtijeva trud i predanost, ali jednom kada smo se „našnjofali“, kliknuli kao grupa (C!), sve je nekako krenulo lakše. Pronašli smo aktivnost koja nas ispunjava i čini sretnima, naučili smo biti i ponašati se kao tim, bodriti se i vuči uzajamno, zezati se i puuuno smijati, a poslije treninga nazdravljati… koječemu! ;0)

Danas, s odmakom vremena, sjećam se djevojke s upisa u AŠT i njene opaske kako će mi tajice postati najdraži odjevni predmet kao i vlastitog kolutanja očima i truda da joj ne odgovorim da nije normalna. Ja u tajicama? „Taj film ne buš gledala!“ iliti „No way in hell!“. Danas, tajice i tenisice doista jesu moji najdraži odjevni i obuvni predmeti, a svi koji me poznaju izvan trkačkih aktivnosti, znaju da je to nevjerojatno! No, možda je još nevjerojatnija činjenica da su svi dečki jednako oduševljeni tajicama – vlastitim!

Eto, život ide dalje, nove me/nas utrke čekaju, moje se omiljene Asics triatlonke već suše na štriku, nožice još lagano bride, ali osmijeh se ne skida s lica. :0)))

I zato, kada me pitaju zašto trčim, smiješim se i odgovaram – jer me to čini sretnom! Jednom kada uđeš u ciljnu ravninu, prođeš kroz cilj i sa suzama u očima zagrliš ili Te zagrli potpuni neznanac, čestitate si, odmah zaboraviš na bol i pomisliš na sljedeću utrku te poželiš to činiti opet i opet… Tada osjetiš da si dio nečeg većeg i voliš život, trčiš zato što možeš i zato što si svjestan toga, prihvaćaš taj dar i dijeliš ga s drugima. Tvoj Te dah podsjeća na jedino što nikada prije nije bilo i nikada više neće biti – trenutak ovdje i sada!

Do neke druge utrke i/ili prilike za literarni osvrt,

ljubi Vas Vlast@vica.

autor: Vedran Lozanov

Komentara
0

Komentiraj