Učitavam...
Blog
  • Naslovnica
04
03
2016

Spremni smo za prvi maraton!

Prošlo je nešto više od pet mjeseci koje će jedna mala, ali izrazito složna i vesela grupa naših trkačica i trkača punih elana pamtiti cijeli život. To će razdoblje pamtiti i njihovi treneri, koji su sve to vrijeme bili uz njih i trudili se zajedničkim naporima izraditi pravo remek djelo. Riječ je, dakako, o našoj prvoj maratonskoj grupi, koja će već za dva dana ispisati stranicu povijesti našeg mladog atletskog kluba Perpetuum mobile, stranicu kojom se s pravom možemo ponositi. Međutim, da ne bude zablude, trebale su ipak godine mukotrpnog rada i stvaranja da bismo se odvažili na ovo „putovanje“.

U nedjelju će 17 žena i tri muškarca krenuti u utrku koja neće biti „samo“ utrka. Bit će to ostvarenje dugo očekivanih snova koje, ruku na srce, nemaju prilike, volje, a ni snage, svi odraditi i pretočiti u jednu lijepu maratonsku priču. Za većinu naših budućih maratonki i maratonaca ta priča započela je tek prije nešto više od dvije ili tri godine, kada su upisali školu trčanja. Kao „školarci“, kako smo ih s guštom zvali, tada su se borili s treninzima i udaljenostima koje su se brojale tek u prijeđenim stotinama metara, a sada – u desecima kilometara. J Vjerujem da tada nitko i nije pomišljao na to da bi se jednog dana mogao okušati u trčanju maratonske distance. Međutim, stvarnost je puno drugačija.

Neosporno je da ste se u proteklo vrijeme maratonskih priprema često susreli s pitanjima svoje okoline poput: zbog čega sve to radite?, zar nemate pametnijeg posla?, što će vam to značiti u životu? te sličnih ne baš motivacijski potkovanih pitanja – vjerujem da vas je malo ljudi razumjelo i dalo vam podršku kakvu ste s pravom zaslužili. Međutim, sve to nije vas pokolebalo te ste nastavili svojim putem, koji pratite iz samo sebi znanih razloga, želja, motiva. Sve što je dobro, ne dolazi preko noći. Za sve što će vas usrećiti i veseliti i čime ćete se naposljetku i ponositi, vrijedi se i žrtvovati. A za maraton ste se itekako žrtvovali. Tek su se rijetki probali staviti u vašu situaciju te si predočili koliko truda i energije treba uložiti za, primjerice, subotnji dužinski trening trčanja od nekoliko sati. Propušteni izlasci, tulumi, odlasci na proslave… – mada vjerujem da ste ipak išli na nešto od navedenog J Zatim druženja s obitelji, prijateljima, kolegama s posla… Uvjeren sam da ste sigurno nešto od navedenog bar djelomično stavili malo po strani kako biste se mogli jednog dana nazvati maratonkom ili maratoncem.

Nažalost, bilo je i naših klupskih kolega koji iz raznoraznih razloga ovoga puta nisu uspjeli završiti maratonske pripreme te su morali odustati. Unatoč tome, svoj veliki sportski duh, energiju i fair play iskazali su na sebi svojstven način u obliku goleme potpore vama: neki su poticali na „neposluh“ treneru J (meni), neki su dolazili na dužinske treninge i trčali s vama drugu polovicu treninga da vam brže prođe vrijeme, neki su vas pak strpljivo čekali do kraja treninga da vas pitaju kako ste te vam dodali šalicu čaja (o sastavu neću pisati).

A treneri? Svatko od njih mogao bi napisati poneku stranicu o svojim doživljajima tijekom ovih maratonskih priprema. Pjevanje bećarca i učenje o novim metodama uljepšavanja, neprekidna borba oko zadržavanja svih trkača u grupi, „svađanje“ oko tempa i ruta trčanja te skakanje u snježne nanose tijekom treninga samo su neke od dogodovština o kojima bi treneri mogli pričati i pisati. J

Bilo kako bilo, i dalje ste ostali jedna ekipa i to je ono zbog čega vrijedi sav vaš uloženi trud, to je temelj uspjeha koji vam u konačnici nitko ne može oteti, osporiti, izbrisati.

Dragi naši, spremni ste otići po svoju maratonsku titulu.

To give anything less than your best, is to sacrifice the gift.

Sretno!

autor: Vedran Lozanov

Komentara
0

Komentiraj