Ne volim koristiti izraz da je nešto povijesno ili tradicionalno ali sada ću to učiniti. Treviso maraton 2016 je za naš klub povijesna utrka na kojoj smo dobili prve maratonce/ke u klubu. I to njih 19.

U listopadu 2015. smo krenuli s pripremama za maraton,  a za taj „pothvat“ se prijavilo 30 članova. Pripreme je završilo njih 20, a na utrci nastupilo 19 jer je jedna članica zbog obiteljskih obveza morala odustati od putovanja na utrku.

Glavni i odgovorni „krivac“ za ovu prekrasnu maratonsku priču je Vedran Lozanov. Složio je (i proveo u djelo) sjajan program i dao sve od sebe (zajedno s drugim trenerima) da vas uvjeri da priča o maratonu nije samo priča nego jedan ostvariv cilj.

treviso01

Iako nisam bio direktno uključen u program priprema, pozorno sam sa strane pratio što se dešava i kako sve napreduje i moram priznati bio oduševljen reakcijama na svaki završeni dužinski trening. Vidjelo se da je Vedran pogodio pravi program i da je forma u konstantom rastu.

Skočit ću na jednu vrlo važnu temu, a direktno vezanu za ove pripreme. Još u vrijeme adidas škole trčanja smo uveli vježbe snage (kako ih mi zovemo), a koje vodi trener Frane. Nismo iz bezveze uvodili i uvjeravali vas da svi koji se žele dugoročno baviti dugoprugaškim trčanjem moraju jačati core. Većina naših novopečenih maratonaca je pohađala ili pohađa ovo vježbe što je samo potvrda da se bez njih ne može/smije na maraton. Nadam se da je jasna poruka svim budućim maratonkama/cima. ?

Da se vratim na utrku, odnosno na dan prije utrke. U busu u kojem sam bio su bili skoro svi budući maratonci/ke i moram priznati da se osjetila samo ona lagana, slatka nabrijanost na utrku bez znakova straha ili nesigurnosti. Bila je to još jedna potvrda da su pripreme odrađene „po planu i programu“ kako to Vedran voli reći.

treviso02

Trčao sam štafetu i planirao doći u ciljnu ravninu prije naših trkača i snimiti njihove ulaske u cilj i na taj način zabilježiti ovaj povijesni trenutak. Namjerno opet kažem povijesni ? Nisam stigao doći na vrijeme da uhvatim Zoricu jer sam se zadržao nešto duže od planiranog kako bih pripomogao jednoj našoj maratonki da što bolje odradi taj dio utrke.

Biti u ciljnoj ravnini maratonske utrke je jedan jako poseban doživljaj. Gledati te ljude koji ulaze u cilj maratonske utrke je nešto zaista posebno. Toliko emocija se rijetko gdje može vidjeti i osjetiti. Suze šibaju na sve strane, što kod samih finišera, što kod njihovih pratnji, što kod nas promatrača ?

Kada ljudima govorim o maratonu i tome kako se za maraton moraš pošteno pripremiti i istrčati ga na način da ti ulazak u cilj bude nagrada, a ne kraj 40-kilometarske patnje, ustvari mislim baš na ovaj osjećaj koji finišera obuzme kod prelaska ciljne crte (koju ne gleda kao kraj patnje nego kao krunu osobnog uspjeha).

I tako sam ih (u kompi s Brankicom koja je bila s druge strane i dovikivala mi kako tko dolazi) dočekao i snimio sve (osim Zorice). Grlo se stezalo, oči rosile suzama, a baterija na mobitelu ubrzano praznila, a mobitel je zabilježio ovo:

Popis maratonaca/ki:

  • CVANCIGER ZORICA
  • PENDO MARIJANA
  • MARKOCI LEONARD
  • PETAK TIHANA
  • ŠURAN BORIS
  • DILBER KATARINA
  • BENKOVIĆ VESNA
  • ŠAŠO DANIJELA
  • MATI ROBERT
  • ČAVUŽIĆ ČAJKO JASMINKA
  • BEŠTAK PETRA
  • BOGUNOVIĆ KATARINA
  • VRANEŠA KORNELIJA
  • BOŽIĆ SANDRA
  • FUCAK RENATA
  • HORVAT SINOVČIĆ SANJA
  • GRADECAK GALOVIC MARIJA
  • GLAVOČIĆ AGNEZA
  • RUBEŠA ZORANA

Bila je ovo jedna zaista lijepa maratonska priča koja će se sasvim sigurno ubrzo ponoviti. No kako ja volim reći – „Prvi se pamti“ pa je stoga ova priča zaslužila da se dostojno obilježi i kroz video i kroz ovih nekoliko paragrafa koji će nas podsjećati na nju kad se budemo prisjećali ovog povijesnog trenutka ?

I za kraj moramo još jednom zahvaliti i našim trenerima koji su vodili maratonske grupe i koji su osigurali da sve ovo bude ovako dobro i uspješno: Vedran, Nikola, Ivan i Fazla.

Dva dana pauze za maratonce i nastavljamo s treninzima.

P.S.
U Treviso nas je putovalo puno više i nastupalo i na utrkama polumaratona i štafete, ali ih namjerno ne spominjem u ovom osvrtu jer ga posvećujem maratoncima. Samo ću natuknuti da je većina polumaratonaca rušila osobne rekorde i siguran sam da bi se i o tome mogla napisati jedna lijepa priča.