Cilj je ostvaren!

Kad vam netko u društvu spomene riječ trčanje, većinom će vas ista asocirati na nekakve grupe koje se okupljaju u večernjim satima i dangube jer ih tamo neki treneri vode i govore im kako trebaju trčati U većini „to“ nisu samo treneri i „to“ nisu samo grupe, a naposljetku, ne dangube. Svako od njih ima svoju priču i svog glavni razlog zašto trčati. Zašto doći tri puta tjedno na jedan sat treninga i nakon toga otići kući kao nov čovjek.
Našoj sugovornici je trčanje vrlo važno u životu. Ono joj je bilo motiv da se izbori za svoje zdravlje. U cijeloj njezinoj borbi, saznala je i da joj je liječnica  maratonka koja joj je prilikom prvog susreta rekla da si postavi cilj, jer će ga trebati ostvariti kada liječenje završi. Pročitajte intervju s Julie iz našeg Atletskog kluba Perpetuum mobile i možda je danas vaš dan da si postavite neke nove ciljeve u životu. Njezin cilj bio je polumaraton u Budimpešti. Ostvarila ga je i istrčala od 1 do zadnjeg metra. Čestitamo!

Julie, molimo vas da nam se ukratko predstavite:

Dolazim iz države Virginije, SAD, iz grada Richmonda. imam 45 godina. Po struci sam učiteljica. U Americi sam radila kao teta u vrtiću i kao učiteljica 1 i 2 razreda.  Sada, suprug i ja radimo za jednu humanitarnu udrugu, Krščanska Inicijativa za Razvoj. Radimo razno razne projekte uz partnerstvo sa Savezom baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj. Primjerice, tečajevi engleskog jezika. Imali smo dosta partnera na projektima u Dalmaciji za obitelji koje su pogođene ratom i koji su sve izgubili, a projekti su bili usmjereni na doniranje domaćih životinja toj populaciji ljudi i pomoć pri veterinarskoj skrbi za životinje i edukaciju ljudi i veterinarskih timova. Trenutačno najveći projekt je „Kuća Nada“ u Gajnicama, gradimo kuću za izbjeglice koje su dobili azil u Hrvatskoj. Naš posao je da povežemo stručnjake koji imaju kvalitetan projekt u Americi s ljudima u Hrvatskoj i koji trebaju pomoć.  Došli smo na ugovor od 2 godine u Split, 1998. Jako nam se sviđa Hrvatska jer smo još uvijek tu.  Bavila sam se atletikom kao malo dijete. Moj otac je bio uspješan trkač, te me je upisao u program atletike, ali nisam se ozbiljnije bavila atletikom jer nisam voljela natjecanje. Više sam se voljela baviti glazbom pa sam vrlo brzo odustala od sporta.

Koliko dugo se bavite trčanjem? 

Zadnjih nekoliko godina sam u trčanju, no počela sam još u Splitu. Moja kćer je ozbiljno trenirala gimnastiku, a sin jedrenje. Park šuma Marjan je bio između Poljuda i Luke, pa sam i sama otišla trčati koji kilometara, no bez plana i programa.  Uživala samu tome, ali ništa više od rekreacije.

Kako ste se odlučili krenuti trčati?

Kad smo se doselili u Zagreb 2014. godine, tada sam imala priliku da se upišem u nekakav program treninga.  Muž više nije morao često  putovati, djeca su već bila starija, stoga sam napokon imala više vremena posvetiti za sebe.  Upisala sam se u školu trčanja izvanredno – u srpnju  2014.  I eto, do sada nisam požalila, a ni prestala s trčanjem.

Imate li neku anegdotu koja je vezana uz te vaše prve trkačke dane koju biste mogli podijeliti s nama? 

Hmm… Ne bih mogla izdvojiti niti jednu, no ako mi je zabavno trčati u grupi. Grupa odlična, osjećala sam se izvrsno jer sam radila nešto korisno za sebe. Uvijek mi je teško bilo. Cijelo vrijeme sam bila teško bolesna, a da to uopće nisam znala ni bila svjesna ozbiljne situacije. No, kada sam saznala što nije u redu, liječnici su mi rekli da je to bila božja ruka nada mnom i da se fizički pripremim za borbu što je slijedila.

Što vam je do sad u vašem trkačkom iskustvu bilo – najveće postignuće? 

Istrčala sam dva polumaratona. Prvi u Ljubljani 2015. – tada mi se pridružio i sin, a samo godinu dana nakon toga istrčala sam i polumaraton u Trevisu . Tri mjeseca prije dijagnoze.  Spora kao kornjača ali sam ga istrčala.

Što ste trčanjem dobili, a čemu se, recimo, niste uopće niste nadali? 

U lipnju 2016. godine, otputovali smo u Ameriku da bismo upisali i  smjestili sina na fakultet.  Pomislili smo – ostat ćemo samo preko ljeta i  vratit ćemo se.  Na sistematskom pregledu za firmu, nakon samo 10-ak dana nakon što smo stigli, dobila sam dijagnozu raka dojke. Tri tumora i sumnjivi limfni čvorovi, a kasnije je uslijedila potvrda da je rak prešao definitivno na limfni čvor.  Treća osoba sam u svojoj obitelji s tom dijagnozom, redovito sam se kontrolirala od simptoma i ništa do tada.  Totalno iznenađenje.  Moja onkologinja u Virginiji bila je maratonka, i rekla mi je prvi dan; Julie, postavi si odmah u glavu neki cilj jer češ opet trčati kad sve ovo bude gotovo. Imala sam 16 tretmana kemoterapije, operaciju, 28 tretmana zračenja, komplikacije, još dvije operacije od čeka je jedna bila baš hitna. Vratili smo se u Zagreb u svibnju 2017.

Znala sam i da me čeka najveća, četvrta operacija. Rekonstrukcija dojke koja je uslijedila u kolovozu 2018.  Svi su mi doktori rekli da trebam što više vježbati, da će mi to vratiti snagu, pomoći će mi psihički itd.  Odlučila sam opet upisati školu trčanja Atletskog kluba Perpetuum mobile u ožujku 2018. i mislila sam, ojačat ću koliko mogu prije nego što idem na tu ogromnu operaciju koja će po procjeni trajati 10 sati.  Operacija je bila dogovorena u kolovozu 2018., a nakon 6 tjedana, kirurg mi je rekao da mogu raditi sve što poželim, ali da se ne forsiram.  Polako sam se vratila trčanju i prezadovoljna sam.

Kako to da ste se ponovno odlučili istrčati polumaraton?

Pomislila sam – zašto ne opet?! Istrčala sam ga dva puta  i to kad sam bila teško bolesna, stoga zašto ne i sada.  Voljela bih vidjeti kako je to sada, kad sam zdrava.

Čega se pribojavate i čemu se najviše radujete na polumaratonu?
Hmmm… odustajanja kad mi postane teško. Radujem se što sam sada zdrava i jaka, i da se osjećam bolje nego u zadnjih nekoliko godina.  Nisam bila ni svjesna koliko me je ta bolest pogodila, jer se sve to razvilo polako. Rekli su mi da je to bilo oko 6 mjeseci do godinu dana prije nego sto sam saznala.

Je li vas trčanje kao osobu promijenilo i kako? 

Za mene to je opuštanje. Prazni mi „mozak i glavu“ ?. Odu misli. Idem na svježi zrak.  To je nešto u mom životu što me ne podsjeća na bolest.  Da sjedim doma, valjda bih samo mislila „jadna ja.“.  Želim biti primjer svojoj djeci. Preboljela sam bolest. Pobijedila  sam, uz božju pomoć i izvrsni tim stručnjaka.  Idemo dalje. Preživjela sam rak, ali me to ne definira.

Što o trčanju misle vaši kod kuće, u obitelji, prijatelji … gledajući vas, što kažu?

Kažu da mi to treba, da sam manje nervozna.  Bolje izliječiti svoje frustracije u Maksimiru nego na svojoj obitelji. ? Suprug voli putovati pa uvijek ide na putovanja samnom na utrke.

Da  li  je vaše trčanje inspiriralo još nekog iz vaše neposredne blizine da se ustane s kauča?

Moj brat je rekao da će  trčati polumaraton, on živi na Floridi.  On je rekao da je to lako i može svatko.

Onda je uslijedila velika tišina . Ne znam je li prijavio na neku utrku. ?

Kad netko kaže “trčanje” – koja je vaša prva asocijacija? Opišite to u jednoj riječi (npr. “tenisice”, “kilometri”, “znoj”‘, “cilj”, “smijeh”…)

Definitivno terapija! I smijeh također. Grupa je uvijek nasmijana, i ne prođe trening bez njega. ?